UNESCO je prije nekoliko godina proglasio 13. veljače za Svjetski dan radija. Radijski program je onaj segment naših života koji nas praktično cjelodnevno prati. Dok radimo ''jednim uhom'' neometano slušamo radio, kad putujemo radio nam je jedino društvo, kad se odmaramo čitajući, svira radio, čak i kad smo bolesni, u kupatilu, na kavi s društvom... svira nam radio.

Koliko god se tehnologija razvijala, pojavljivali novi ili unaprjeđivali postojeći mediji, radio živi vječno.

'Čeprkajući' po sjećanju, nabasali smo na jedan zanimljiv jubilej koji se približava: Pedeset godina od početka emitiranja signala nekadašnjeg Radio Mostara. Ovaj medij nekad je za mostarsku regiju puno značio, bio je navika ljudi, bio je medij koji je najbrže donosio aktualne informacije.

Kao što bi pjesnik rekao "danas sam bacio radio kroz prozor/razbio se u tisuću komada"... slično se dogodilo i Radio Mostaru. Našao se u središtu ratnog vihora početkom devedesetih i razbio se ''u tisuću komada''. Što se tiče originalnog Radio Mostara, danas postoji samo sjećanje pojedinaca, a o ostalome se može diskutirati...

Jedan od ljudi koji su bili zaštitnim znakom Radio Mostara u njegovoj najzrelijoj fazi je Asim Manjgo, Mostarac koji danas živi u Oslu. Ostao je upamćen kao profesionalac koji je pokrivao sve segmente programa, jedini takav u ekipi Radio Mostara. Iako je započeo kao spiker, nastavio kao novinar, vremenom je postao i vrstan ton majstor, producent, organizator prijenosa uživo, a zbog svoje naobrazbe (Muzička akademija), pokrivao je i prostor glazbenog urednika, kad god je to zatrebalo. Dakako, izvrsno se snalazio i u svim marketinškim segmentima radijskog programa.

Danas Asim Manjgo radi kao nastavnik, s djecom koja su posebno senzibilna i zahtjevna u pristupu obrazovanju i odgoju. Njegov zaštitni znak u zadnjih petnaestak godina su putovanja diljem svijeta. O nekadašnjem Radio Mostaru, svome životu nakon toga i mnogobrojnim putovanjima, Manjgo govori za portal Bljesak.info.

Bljesak.info: Ove godine, 27.07.2019. navršava se 50 godina od kako se prvi put oglasio Radio-Mostar. Nedavno ste putem društvenih mreža pokrenuli inicijativu da se sve kolege okupe u Mostaru upravo na taj dan, kako bi se obilježio ovaj vrijedni jubilej. Kakvi su izgledi da se na taj način i službeno prisjetimo ranijih zajedničkih vremena?

MANJGO: Po dosadašnjim iskustvima mislim da su male šanse da se dogodineka zvanična manifestacija obilježavanja ovog značajnog jubileja. Nažalost, podjele su toliko duboke i pogledi na taj skup, njegov sadržaj i organizaciju, su toliko različiti, da ja ne vidim mogućnost da se to provede na jedan dostojanstven način. Mislim da bi se možda mogla dogoditi jedna neformalna večera, 27.07. pa ko voli nek' izvoli. Ne vjerujem ni da će biti neki veliki odziv, mada je sve zamišljeno tako da se sjetimo početaka rada tog novog medija u našem gradu. Da odamo počast našim kolegama koji više nisu među nama i da se uz neko osvježavajuće piće ispričamo. Jer prošle su decenije od kako je naprasno ugašen taj medij, ljudi su se razišli na sve četiri strane svijeta. Svi znamo sta se dogodilo poslije 6. aprila 1992. i o tome ne bih ovom prilikom. Grad je takav, kakav je, pa iako je on bio osnivač, danas ne možemo očekivati da će iko od tih struktura imati razumijevanja za jedno takvo obilježavanje.

Meni bi bilo drago da se dogodi ta večera u nekom intimnijem restoranu da se sretnem sa dragim ljudima s kojima sam proživio najljepše godine svog života. S mnogima sam se susreo, a s nekima imam i povremeni kontakt, te lijepe trenutke uz kaficu kad se spustim u naše krajeve. Predlažem da bivši uposlenici predratnog Radio-Mostara drže rezervisan ovaj datum, ako ništa drugo, onda za ćaskanje uz večericu.

Foto: Privatna arhiva / U nekadašnjoj režiji Radio Mostara

Bljesak.info: Vi ste na Radio Mostaru započeli karijeru kao spiker, ali ste kasnije bili aktivni i kao novinar-urednik, ton majstor, muzički urednik i organizator prijenosa uživo. Kad s ove vremenske distance gledate na to vrijeme provedeno na Radiju, što biste posebno istaknuli?

MANJGO: Radio je bio moja opsesija od malena. Otac je kupio radio i gramofon mjesec dana iza mog rođenja, tako da sam ja odrastao s pločama i radijom. Kao djeca mi smo u čudu gledali u tu kutiju i pitali se, kako je moguće da se ljudi spuste preko antene i uđu u radio, kasnije u TV aparat. Ja sam kao mali dječak iz Zahuma stalno maštao da se kad odrastem okušam u tom mediju, možda ponajviše kao tonac ili muzički urednik.

Moj uzor od malih nogu bio je neprikosnoveni Oliver Mlakar. Volio sam njegove nastupe od spikera u studiju, voditelja festivala, čuvenih Jadranskih susreta, kvizova do Malih tajni velikih majstora kuhinje. Tako sam i ja učio od tog velikog majstora. Primljen sam u novembru 1978. godine za spikera saradnika na Radio-Mostaru, koji je tada bio na Rondou, i taj posao sam radio veoma malo i sporadično. Usput sam objavio i po neku vijest i informaciju na radiju i u tadašnjem listu Sloboda. Onda dolazi odlazak na fakultet, audicija na Sarajevu 202, zanimljivo, također u novembru, ali 1981. godine. Sarajevska 202-ojka je bila svojevrsna novinarska škola i tu su me istesali u pogledu dikcije, našeg mostarskog naglaska, koji sam bio izgubio. Dovoljno je reci da su me cesto ljudi pitali odakle sam i ostali bi u šoku kad bi im odgovorio da sa sam iz Mostara.

Sticao sam znanja o svemu i svačemu od novinarskog posla do snimanja i reprodukcije programa. Angažman na Sarajevu 202 odigrao je presudnu ulogu u mojoj novinarskoj karijeri. Ovo sto se tiče snimanja priloga mogu zahvaliti tadašnjem ton majstoru Radio-Sarajeva, tihom i mirnom čovjeku, uvijek nasmijanom i ljubaznom, Zvonki Kebatu. Ja bih naime nastojao da sto prije pripremim prilog za montažu i onda bih sjedio sa strane i promatrao kako on to radi. Jednom kad je bilo manje posla, sto je bilo rijetko, kaze on meni, vidim ja da ovo tebe zanima. Hoćeš li da ti pokažem kako se to radi? Ja sav razdragan i u čudu potvrdim i tako sam uplovio i u tu branšu, a poslije ću se u Mostaru ispraksati i u reprodukciji. Posto sam završio Muzičku akademiju, a s prethodno završenom srednjom muzičkom školom, posao muzičkog urednika bio mi je profesija. To sam i radio jedno vrijeme honorarno, dok je Alma Fazil Obad bila na porodiljskom odsustvu. Ponosan sam na taj period, zanos, nevjerovatnu ljubav prema svakom, pa i najmanjem zadatku. Posao na radiju činio me je izuzetno ponosnom, sretnom i zadovoljnom osobom.

Volio sam taj posao i gorio za njega, a kada se sad osvrnem na taj period svog života, shvatio sam da sam u periodu pred Olimpijadu i za vrijeme održavanja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu zapravo bio na vrhuncu svoje karije, koja je završena skoro 6-togodisnjim profesionalnim angažmanom na državnoj Norveškoj radio-televiziji, kao novinar, naravno. Poslije Radio Mostara proveo sam i pet godina na mjestu urednika Muzičke i književne redakcije u Domu mladih. Tu je trebalo pokazati organizacione sposobnosti i kad se sad osvrnem na taj period mogu reci da sam potpuno ostvarena osoba na profesionalnom planu. Svi su se moji dječački snovi ostvarili, ali bas svi. Čak sam doživio i Novogodišnji bečki koncert.

Bljesak.info Koji su ljudi ostavili ponajviše traga i koji su ponajviše zaslužni za razvoj Radio Mostara od njegova osnutka pa do ''raspada sistema'' za vrijeme ratnih zbivanja 90-tih?

MANJGO: Tu su prije svih prvi i dugogodišnji urednik radija Asim Hadžajlić, koji je sto bi se reklo bio Katica za sve. Svi na jednu stranu, Asim Hadžajlić na drugu. On je sam "proizvodio" vise vijesti i informacija nego cijela redakcija skupa.

Onda, svakako treba napomenuti nevjerovatan doprinos Miše Marića, koji je za nas mlađe novinare bio uzor, a posebno njegova neponovljiva emisija "Nedjeljom za mlade" u kojoj su se tada mogli čuti svi svjetski hitovi i koja je bila veoma slušana. Sjećam se kad je jednom prilikom snijeg zabijelio po mostarskim krovovima i ulicama, sto je za hercegovački centar bila rijetkost, a u emisiji Nedjeljom za mlade emitovan Adamov hit "Tombe la neige", Pada snijeg. Jedan od razloga njene popularnosti su bili i kratki izvještaji iz mostarskih osnovnih i srednjih škola. Mišo je već tada bio veliki novinar s posebnim darom za dokumentarni program i reportažu. Mislim da je osvajao i nagrade za svoja radiofonska djela.
Ovdje svakako treba izdvojiti Jovu Došlu, glavnog i odgovornog urednika Radio Mostara do pred sami rat. To je bio radijski mačak sa nevjerovatno ispečenim zanatom na Radio Sarajevu. S njim je počela jedna nova era Radio Mostara u radiofonskom izrazu. On je pokrenuo inicijativu za instaliranje FM predajnika na Planinici, koji Radio Mostar nije ni imao. Radio se slušao na frekvenciji 88,6 MHz sa eksajtera, uređaja od skromnih 15W, koji je ustvari služio za prijenos signala do srednjevalnog predajnika, čija je lokacija bila u Raštanima. S njim je počela inicijativa za opremanje drugog studijsko-režijskog prostora.

Na žalost, grad nije imao sluha za ulaganja u taj medij. Da se razumijemo, Radio Mostar je imao vrhunsku profesionalnu opremu svjetske klase, mikspult i magnetofone Studer, profesionalne gramofone EMT, mikrofone i terensku opremu. Jedini i najveći problem je bio sto je oprema bila mono, jedna režija za snimanje i reprodukciju, i ono najbitnije, nismo se čuli daleko, jer nikad nismo ni imali UKT predajnik. Lijevi kanal je išao u eter, a u nevolji bi se montirali prilozi na desnom kanalu, dok bi se istovremeno emitovao program na lijevom sa te jedine miksete. Jovo Došlo je imao sluha za sve moje ideje, koje su uvijek bile podržane, posebno kada su u pitanju bili projekti uživo. Znate kako je tada bilo teško raditi sa oskudnom tehničkom opremljenošću, ali s malo volje i planiranja, te nesebičnom povremenom podrškom Kluba radio amatera sa svojim voki-toki stanicama, dalo se to realizirati. Ja sam bio aktivan u Klubu radio amatera, pa mi nije bio problem da dobijem te uređaje za javljanje gdje nije bilo fiksnog telefona. Znam samo da kad bih mu došao u kancelariju s takvom idejom, odgovorio bi, može, samo pod jednim uslovom da si ti producent tog programa, dakle držiš konce u svojim rukama. Ja bih po kratkom postupku odgovorio, kupljeno! Meni je to imponovalo, volio sam to i svi ti projekti protekli su bez ikakvih problema, bas kako je i planirano do u sekundu.

Moram reci da se to moglo provesti, jer je kompletna ekipa novinara koji su tada radili te programe pred mikrofonom i publikom Mario Vrankić, Miljenko Buhač, Darko Blažević, Veselko Čerkez, Esad Sadiković i Gordana Majić bila veoma disciplinovana, profesionalna i striktno se držala dogovora. Bez toga se to ne bi moglo tako precizno provesti. Ali moram priznati da nisu imali izbora, jer sam se ja držao stoperice i dogovora da u predviđenom roku zaokruže i završe razgovor sa gostom, a ako im istekne planirano vrijeme, rekao sam da ću im po kratkom postupku isključiti mikrofon. Svi su bili na visini zadatka i veoma profesionalni. Iako smo mi imali planirane ispuste, dvije instrumentale, ukoliko bi nešto krenulo naopako sa minutažom da ih možemo samo preskočiti. Emitovane su te planirane instrumentale i druge muzičke numere iz studija, mada je veći dio muzičkog programa bio realizovan uživo sa terena sa lokalnim izvođačima. Bilo je to lijepo vrijeme i nosim izuzetne uspomene, a naravno da sam i ponosan na taj period.

Privatna arhiva / Asim Manjgo uzima izjavu od Duška bajevića pod Bijelim Brijegom

Bljesak.info: Gdje su danas ljudi s kojima ste radili u tadašnjoj redakciji Radio Mostara?

MANJGO: Rasuti smo, nažalost, po bijelom svijetu. Brano Andrić je u Australiji, kao i kolega iz marketinga Boris Gvozdić. Draško Čvoro je u Srbiji, Darko Blažević u Švedskoj, Esad Sadiković se vratio iz Australije, Gordana Majić je u Beču ali s njom, nažalost, nemam kontakt. Jovo Došlo je bio u Crnoj Gori, ali je nakon smrti sahranjen u svom Mostaru. Zdravko Puvača uživa penziju u Mostaru, kao i prvi ton majstor Džemal Šunje. Nezaboravna kolegica iz režije Jela Bevanda, to zlato od osobe i ljudskosti kakva se rijetko sreće, je u svojoj rodnoj Blatnici, Alma Fazil Obad je tu, radi u Gradskoj upravi. Legendarna spikerica Mersija Markotić, koju ćemo pamtiti po svom baršunastom glasu, napustila nas je prije nekoliko godina, sad počiva na Sutini, a još ranije umro je Milivoje Mrkić.

U Mostaru su Miljenko Buhač, Mario Vrankić, Veselko Čerkez. Za Jadranka Prlića svi znaju gdje je. Predrag Minić je, koliko ja znam u Rusiji, Zlata Hadžić - Behram je na Federalnom radiju, Vera Nikolić - Đurasović se, ako se ne varam, skrasila u Crnoj Gori, kao i legendarni spiker Mišo Govedarica. Honorarna spikerica Ljubica Rašević, je koliko sam čuo u Sloveniji. Ton majstor Željko Markotić je sa kćerkom u norveškom Bergenu, a moja malenkost u Oslu. Nadam se da nikoga nisam ispustio, mada je tu bilo još puno suradnika. Naravno ne treba zaboraviti ni kolege iz zajedničkih službi, vozača Salema itd.

Bljesak.info: Radijski program nekad i sad – koje su razlike? Ponekad se stječe dojam da su novinari općenito, a time i oni radijski, morali mnogo više ''nositi u glavi'', jer nije bilo modernih pomagala kao što su Internet platforme i digitalni uređaji?

MANJGO: To je period kada si morao znati. Svi su prošli test opšteg znanja, fono test i tzv. test pismenosti, da napišeš neku vijest ili kratku informaciju, da bi bio primljen. U današnjim medijima prvi dan sjednu za mikrofon i odmah bi svi da budu dežurni urednici. A ja sam išao na vježbe kod lektora fonetičara šest mjeseci, dok nisam dobio dozvolu da snimim prvi prilog. A do tada sam pisao pijačne barometre, kratke vijesti i informacije o snabdjevenosti pojedinim artiklima, servisne informacije itd. Jednostavno te uče zanatskom poslu.

Mislim da će radio kao medij preživjeti, mada je današnji koncept organizacije tog medija potpuno drugačiji. Zahvaljujući digitalizaciji, danas se sve to manje-vise radi kao "one man show". Režija i studio su u jednom prostoru, dok još jedan novinar s druge strane stakla servisira voditelja-novinara informacijama na kompjuterskom ekranu ili priprema sljedećeg sagovornika uživo, odnosno putem telefona. Digitalizacijom su napravljeni revolucionarni pomaci u realizaciji programa. Ono sto je nekada bilo nezamislivo, danas je sasvim moguće. Danas možete snimiti prilog sa čovjekom koji muca, a nakon obimne višesatne montaže čovjek govori tečno u eteru.

Dalje, zahvaljujući internetu, predajnici su postali besmisleni iako će oni nastaviti da egzistiraju još neko vrijeme, barem kod nas. Preko weba vas mogu slušati u bilo kojem dijelu svijeta, dok su talasi FM odnosno DAB predajnika veoma ograničeni. Danas pošaljete prilog elektronskom poštom, što je tada bilo nezamislivo. Jedini način je bio telefonom ili u većim kućama linkom. I nas studio je bio povezan fiksnim telefonskim linijama sa Radio-Sarajevom. To se zvalo četvorožična linija, koja je davala puno veći frekventni opseg od telefona. Žao mi je samo sto u moje vrijeme nije egzistirala digitalna tehnologija u koju sam ušao dobrano zahvaljujući radu na jednoj regionalnoj radio stanici u Oslu, ali i vlastitoj opremi koju sam kupio još 1996. godine.

Bljesak.info: Nakon odlaska u Norvešku, prvih ste se godina nastavili baviti novinarstvom. Što ste sve i za koje medije radili, a čime se danas bavite u Oslu?

MANJGO: Moje dospijeće u Norvešku je bio pravi šok. Prvo preko noći postaneš analfabeta, pa te uče kako se kaže dobar dan itd. Užas jedan! Nemaš izbora, uči jezik i gledaj da se snađeš. Rasporedili su me u Narvik, 1500 km od Osla, skoro pa pod šarafom. Uglavnom preživio sam polarni dan i polarnu noć i znam kako to izgleda. Posebno fascinantan doživljaj je polarnog svjetla, gdje imate osjećaj kao da su vanzemaljci došli. Tadašnje Zemaljsko udruženje BiH u Oslu tražilo je novinare. Ja se prijavim i dobijem od norveških vlasti odobrenje da se preselim u glavni norveški grad, gdje sam došao 2. februara 1994. godine. Već 27. februara oglasio se Radio Behar, (BEHAR je skraćenica za BE-HA Radio), a u podnaslovu je išlo - program za građane Bosne i Hercegovine. Emitovao se na talasima Inter FM radija u Oslu. Taj program je doživljavao svoje transformacije, ali se vrlo brzo uobličio u dvosatnu emisiju jednom sedmično, u kojoj je dominirao informativni program. Poseban akcent bio je stavljen na tada brojna dešavanja među bosanskohercegovačkom populacijom, te vijesti iz norveškog društva kako bi se sto lakše integrisali u novoj sredini. Kada se sve to prožme sa lijepim muzičkim numerama i po nekom informacijom iz svijeta estrade, kulture i sporta, dobijete divan i veoma slušan program, koji je egzistirao čitavih 8 godina.

U januaru 1998. vratim se iz BiH i na telefonskoj sekretarici nađem poruku: Ovo je NRK (Norveška radio-televizija), mi startamo sa jednim novim informativnim TV programom za strance. Čuli smo za vas, pa ako ste zainteresirani za saradnju javite se.

Ja nisam mogao vjerovati da se to meni događa. Počeo sam 1. marta, a prva emisija emitovana je 17. aprila. To je bio kratki informativni program na četiri jezika, između ostalog i na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku. NRK je imao namjeru da pokrene kanal vijesti, pa je i ova emisija trebala da se emituje svaki dan od ponedjeljka do petka. Privatna TV2 preduhitrila ih je i pokrenula kanal vijesti i time uništila NRK-ove planove, jer u Norveskoj nema tržišta za takva dva kanala. Tu sam radio skoro punih 6 godina i moram priznati da je bilo nagovaranja da pređem u norvešku redakciju. Ja sam tada bio prilično nesiguran u norveškom, mada su me oni hrabrili govorili kako dobro govorim norveški. I odustanem.

Gašenjem te emisije shvatio sam da se završila i moja novinarska karijera. Kad su nam saopštili da se emisija ukida, jer je tih godina državni kanal bio u krizi i konstantno je rezao broj zaposlenih, dođem kuci, isplačem se i onda zalijem kafu i kažem sebi, čekaj malo Asime, da vidimo sta se sve to dogodilo u tvojoj 23 godine dugoj karijeri. Tada shvatim da su se svi moji dječački snovi ostvarili, ali apsolutno svi, na profesionalnom planu i da sam potpuno ostvarena osoba, da nemam za čim zaliti. I tad kažem sebi, jedna epoha u tvom životu je završena, sad ćešraditi nešto drugo. Odem na internet i nađem posao u specijalnoj školi.

Danas radim u vodećoj norveškoj školi i centru za autiste. Ušao sam do detalja u tu branšu, našao se tu, zavolio taj posao, iako nije ni malo lagan, i mislim da ću tu doživjeti penziju, koja nije daleko. Autisti su posebna i divna bića. To su ljudi u svom izvornom obliku. Oni ne mogu lagati. Zavole vas kao najrođenijeg, a i vi zavolite njih i onda to funkcioniše. Nekada bolje između osoblja koji rade s njima nego vlastitih roditelja. Valjda smo ih mi upoznali pa ih prihvatimo bas onakvi kakvi jesu.

Foto: Privatna arhiva / Asim Manjgo, Novogodišnji koncert u Beču

Bljesak.info: Jedan ste od naših građana u dijaspori koji puno putuje. Kako se to u žargonu kaže – Obišli ste pola svijeta, ako ne i čitav. Odakle ta strast za putovanjima i u kojim ste sve gradovima bili? Koje gradove možete izdvojiti kao posebno fascinantne?

MANJGO: Iako bi se na prvi pogled moglo zaključiti da sam ja mirna i povučena osoba, uvijek sam volio izazove i avanturu. I prije rata sam imao jedan određeni broj putovanja kako po bivšoj Jugoslaviji tako i u inostranstvu. Kljucni moment bio je kad sam izgubio nekoliko dragih ljudi i tad shvatim da mi nemamo nikakvu garanciju da ćemo biti u životu iduće godine. Tada odustanem od svih planova o nekakvim nekretninama i fokusiram se na putovanja. Ništa nećemo odnijeti s ovog svijeta osim onog sto smo doživjeli. Tako mi je to postao glavni hobi.

Prošle godine ostvario sam lični rekord sa 46 destinacija i mislim da se to vise ne može ponoviti. Kao veliki fan Evrovizije ove godine ću doživjeti svoj jubilarni 20-ti uzastopni Eurosong, plus onaj 1996. godine u Oslu. Dosadašnje destinacije su bile uglavnom na starom kontinentu s nekoliko izuzetaka u Afriku, Aziju, Bliski istok, te Sjevernu i Južnu Ameriku. Kako sam obišao ono najznačajnije u Evropi, sada će, do penzije, ako bude zdravlja i sreće, naglasak biti na prekookenska putovanja Kinu, Indiju, Cubu, Australiju, Ameriku, želim vidjeti Machu Pichu u Peruu i eventualno Maldive, te jedan safari u Africi. Definitivno, najveći utisak na mene ostavila je Andaluzija, a ja priznajem da je Španija moja favorit zemlja. Najljepša građevina koju su moje oci vidjele je, bez dvojbe, Alhambra u Granadi. Veoma impresivni su bili još Córdoba, nekorektno zapostavljeni dragulji Sevilla i St. Petersburg, zatim Firence i Roma u Italiji, te New York City. Svi gradovi na jednu, New York na drugu stranu. On je tako poseban da se ne može uspoređivati.

Pariz je za mene kao šampanjac i s njim nikad ne možete pogriješiti, ali centar ove civilizacije nije taj grad, kao sto sam vjerovao sve do nedavno. Centar našeg univerzuma je Jeruzalem. To je grad koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Doživjeti da uđete u Isusov grob, mjesto njegovog rođenja u Betlehemu, onda Al Aqsu, treće svetište muslimana i odakle je Muhamed otišao u nebo, pa ući u grobnicu Bogorodice....jednostavno, nemam riječi da to opišem. Čudnovat grad.

Najvećim dostignućem ipak smatram prisustvo Novogodišnjem bečkom koncertu u Musikvereinu u Beču, 1.1.2012. s obzirom na to da je veoma teško doci do karata za taj koncert, a meni se eto posrećilo. Dakle, to je doživljaj za cijeli život. Jedinstveno i neponovljivo. Rame uz rame, a skoro bih se usudio taj događaj staviti ispred Bečkog koncerta, je Carski bal, kako se tada zvao, a danas se zove Gala bal u Hofburgu, palati habsburgovaca. Trinaest sala i u svakoj imate posebni ansambl koji zabavlja goste. U glavnoj fest sali, u kojoj je 1967. godine održan Eurosong, u lijevom dijelu bine orkestar svira bečke valcere, a kad on prestane nastavi Big band s desne strane, koji svira instrumentale, kao da sam ih ja birao. Da napomenem da mi je instrumentala najdraži žanr. U ponoć četiri vojnika u odorama iz doba Austrougarske monarhije označe početak Nove godine pucnjem iz karabinjera i tada započinje gala program sa brojnim solistima iz Folksopere i Staatsopere....ja nemam riječi. Tu je obavezan dres kod, dok na Novogodišnji koncert možete doći odjeveni kako želite.

I ono sto me je šokiralo na tom Carskom balu. Hodam okolo u pauzi, zalazim u sve sale, da vidim atmosferu, ansamble koji zabavljaju goste. Prolazim kroz bar i tu vidim gospođu u toaleti, pored je lepeza. Ona stoji i vjerovali ili ne jede izrezanu hrenovku sa kečapom i senfom. Nevjerovatno je da nisu bili u stanju servirati neku malo ekskluzivniju verziju hrane, nešto kao za zakuske.

Bljesak.info: Vrlo je nezahvalno uspoređivati Norvešku i Bosnu i Hercegovinu, ali ipak: Koje su prednosti života u Norveškoj i ima li nešto po čemu je BiH u prednosti u odnosu na Skandinaviju?

MANJGO: Kada sam prvi put nakon rata došao u posjetu BiH kao novinar sa zadatkom da snimim određene reportaže u Bihaću, Lušci Palanki, Sarajevu i naravno Mostaru, shvatio sam da su to dvije zemlje na dva različita dijela istog kontinenta, ali da su dva nespojiva svijeta, dvije civilizacije. Bilo je to 1996. godine. Na žalost, tako je i danas i taj jaz će se samo povećavati. Norveška je moderna, stabilna u svakom pogledu, dobro uređena i organizovana zemlja. To je društvo koje je u konstantnom pokretu. Non-stop se unapređuje, efektivizira, digitalizuje, gradi se na svakom koraku, mijenja. Nikada ne miruje. Ljudi su ovdje rasterećeni i život je veoma lagodan. Oni koji rade u privatnim firmama vise su izloženi neizvjesnosti od nas koji smo zaposleni u javnom sektoru.

Najveći problem, barem za mene, je nevjerovatno surova klima sa dužim periodima bez sunca. To iscrpi organizam i vodi u depresiju i sve sto sam stariji sve mi to teže pada.

A sto se tiče BiH, kakva je takva je, naša je. Mislim da će se situacija jednog dana zaokrenuti, ali je to, na žalost, dugotrajan proces. Nasa država ima prelijepe predijele i fantastične mogućnosti za razvoj turizma, koji opet traži puno bolju infrastrukturu. Drugo, BiH je dobila dijasporu, koja iz godine u godinu jača u svakom pogledu. Mislim da će uloga naših ljudi vani jednog dana odigrati veliku ulogu u razvoju Bosne i Hercegovine. Ja volim naš smisao za humor, opuštenost i naravno naša jela, koja mi, kako starim, sve više nedostaju. Iznad svega mi fali moja raja i naše kenjčijanje. Mostarci znaju sta to znači.

Foto: Privatna arhiva / Neki su gradovi uistinu fascinantni...

Bljesak.info: Većina ljudi koji se iz bilo kojih razloga i motiva ''otisnu'' u svijet, čitavoga života čeznu za time da se jednom ponovno vrate u svoj zavičaj. Kakvi su Vaši planovi, gdje ćete se skrasiti?

MANJGO: Ja sam u dilemi gdje se skrasiti. Kad bih imao mogućnosti onda bi to bila kombinacija Osla, Španije, Sarajeva, hrvatskog primorja i naravno Mostara. Moja glavna baza u BiH će, bez dvojbe biti u Sarajevu. Zašto? Zato sto mom senzibilitetu godi odlazak u operu, na balet, koncert filharmonije, u pozorište, a ja to sve ne mogu imati u Mostaru. Onda kad još tome dodate i druge manifestacije, festivale, izložbe, koncerte pop-rok muzike, gostovanja, ma jedva čekam kad ću u penziju. Naravno da mi je Mostar duboko u srcu i da ću mu se konstantno vraćati, a jednog dana ću, kad život prođe, tu zauvijek i ostati.

Bljesak.info: Kad biste ponovno mogli biti mladi i birati zanimanje, biste li se ponovno zaljubili u (radijsko) novinarstvo?

MANJGO: Bez imalo dvojbe istu bih sudbinu izabrao, s tim sto bi to više bilo privatnog karaktera i multimedijalni centar. Samo bih se puno vise fokusirao na učenje stranih jezika. Ja govorim osim bosanskog još engleski i norveški jezik. Ali se bavim mišlju da uplovim u još jedan strani jezik. Najbliži sam italijanskom, a mislim, da bih zahvaljujući znanju norveškoj lako mogao naučiti holandski ili njemački jezik. Ja već sada razumijem cijele sklopove rečenica u holandskom i njemačkom. Treba trenirati mozak i nikad nije kasno za nova znanja.